Povijesni pregled

Kako se studenti vole ozbiljnim stvarima baviti na neozbiljan način, a neozbiljnih se stvari vole prihvaćati krajnje ozbiljno, tako je nastao slogan: neozbiljan list za ozbiljna pitanja, tiskanja kojeg su se, kao neozbiljnog, studenti dakle prihvatili krajnje ozbiljno. List izlazi, po riječima osnivača, neredovito ili do zabrane – evo, već četrdeset godine. Zbog oštrih tekstova, smionog iznošenja kontroverzi, te specifičnog, bespoštednog, internog fakultetskog humora list je postigao veliki tiraž, a uvijek bi se rasprodao do posljednjeg primjerka. Spomenimo i Eduarda Giudicija, jednog od zaslužnih ranih urednika, danas uglednog puljskog liječnika transfuziologa.

Kontinuitet Speculuma je uvijek, osim prihoda od prodaje, financijski podržavao FOSS, kojim dalje predsjedavaju Milan Ličina (1980/81), danas poznati riječki internist; Igor Antončić (1981/82), čija predavanja iz hitnih stanja u neurologiji danas rado poslušamo; zatim Radmila Miličević (1982/83), Nevia Čudina (1983/84), Vesna Koprić (1984/85), Darko Knežević (1985/86), te pokojna Sanja Marendić (1986/87). S vremenom su nastupile promjene u studentskom društvenom životu kojima se FOSS prilagodio restrukturiranjem svojih odbora. U tim godinama djelovale su komisije za sport, za informiranje, za izradu skripta, za kulturu, za znanstveno-istraživački rad, za međunarodnu razmjenu, pa tzv. Mladi istraživači, Komisija za dobrovoljni omladinski rad te Komisija za odgoj i obrazovanje. Studentske prostorije tada su se nalazile u zgradi današnjeg fakultetskog dormitorija, odnosno Zavoda za molekularnu medicinu i biotehnologiju. Važan izvor financiranja studentskih aktivnosti pri FOSS-u tada je još uvijek bio Fakultet.

Najprepoznatljiviji projekt FOSS-a u tim godinama i dalje je Speculum. Rastuću popularnost u osamdesetima list ima zahvaliti proslavljenom uredničkom nizu: Goran Palčevski (1981/84), Davor Štimac (1984/87), Saša Ostojić (1987/89), što su danas već afirmirana, zvučna imena riječke medicine. Iz razdoblja Davora Štimca, danas profesora Fakulteta i rastućeg autoriteta riječke kliničke medicine, pamti se razbuktavanje strasti zbog famozne, i dan-danas najčitanije rubrike, Čuli smo da…. Ta rubrika, oličenje drskosti, naš najsočniji i najčitaniji publicistički uradak, svaki je protest otračanih slatko nagrađivala proširenim gostovanjem u sljedećem broju. U to je doba zastarjeli šapirograf bio zamjenjen (navodno) naprednijom tehnologijom: lijepljenjem teksta i slika na papire koji bi se potom umnožavali fotokopiranjem. Obazrivost prema nastavnicima iz Štimčeva razdoblja rasplinula se za uredništva svestranog Saše Ostojića u ne više od tri napisane riječi, Vještice s prizemlja, u kojima se valjda netko iz prizemlja izvolio prepoznati.

Željko Jovanović, predsjednik FOSS-a 1987/88., inače student generacije i dobitnik rektorove nagrade postaje i prvim studentom prorektorom Sveučilišta u Rijeci 1989/90. Naime, nakon što je ukinuta još sedamdesetih, ta je funkcija uz funkciju studenta prodekana, eto, ponovno zaživjela. Za Jovanovićeva je mandata pri Sveučilištu na studentsku inicijativu osnovana zaklada iz koje su po dvojica studenata svakog fakulteta dobivala stipendiju. FOSS-om dalje predsjedavaju Jelena Dragičević (1988/89), te Dražen Massari (1989/90), koji naredne akademske godine postaje studentom prodekanom, a zatim i studentom prorektorom. Vidimo, dakle, da kad god je zakon predviđao postojanje studentske prorektorske pozicije, nju bi najčešće zauzeo – student iz FOSS-a. Prvi saziv Hrvatkog Sabora imao je, shodno broju sveučilišta, i četiri zastupnička mjesta za studentska pitanja. S riječkog je sveučilišta u Sabor izabran, naravno, bivši predsjednik FOSS-a, Jovanović. Naoružan tada već tridesetpetogodišnjim iskustvom FOSS je i dalje bio daleko najuspješnije udruženje studenata pri riječkom Sveučilištu, dok su ostala hrvatska sveučilišta u pitanjima organiziranog studentskog nastupanja poprilično zaostajala.