Povijesni pregled

Nakon što je Savez studenata ukinut, akademska godina 1974/75 donosi velike novine. Na Fakultetu je, u kontekstu opsežnih zakonskih promjena, oživotvoren delegatski sistem, a prvi predsjednik Konferencije delegata bila je Slavica Đerek. U to vrijeme FOSS-om predsjedava Miljenko Kapović, od tadašnjih suradnika hvaljen zbog svoje iznimne vještine u socijalnom kontaktu, koja je posljednjih godina, evo, urodila dvostrukim mandatom na mjestu dekana. U toj davnoj 1974/75. uvodi se institucija studenta prodekana, nešto malo nakon uvođenja one prorektorske. Prvim studentom prodekanom postaje Goran Bajek, danas ugledni riječki neurokirurg. Prvi student prorektor Sveučilišta bio je Miljenko Dorić, tada već potvrđen kao predsjednik FOSS-a, danas naš cijenjeni nastavnik, a već neko vrijeme i saborski zastupnik.

Ono u čemu začuđuje ovaj blistavi period, koji je doduše trajao svega nekoliko godina, jest upliv optimističnih ideja o samoupravnim odnosima i u akademske krugove. Naime, oduvijek je, pa i danas, udio studenata u Vijeću Fakulteta bio do deset posto članova Vijeća. Te godine studenti u upravna tijela Fakulteta ulaze s golemim učešćem od jedne trećine! Dobivši time nazapamćenu moć u odlučivanju studenti su iskočili iz dotadašnje, ilustrativno rečeno, žablje perspektive. Tadašnji dekan, profesor Slobodan Marin, je dakle iz razumljivih razloga imao toliko hvaljen sluh za studentska pitanja. No, kroz nekoliko godina i nakon svega tri uzastopna prodekana, moćna studentska trećina je ponovno skresana novim zakonom o visokom školstvu.

Nesvakidašnjim događajem iz tog razdoblja bilo je i bratimljenje dvaju medicinskih fakulteta, novosadskog i riječkog, u proljeće 1975. ceremonijalno upriličeno u Novom Sadu, zatim i u Opatiji, u čemu je veliku ulogu od strane naših studenata odigrao Goran Bajek. U tom zlatnom razdoblju FOSS-om, koji je tada sjedište imao u jednoj od prostorija Zavoda za Fiziologiju, nakon Miljenka Kapovića pa do početka osamdesetih predsjedavaju Mile Batinić (1975/76), Jurdani, danas specijalist fizijatar s privatnom praksom; Marijan Zlatar (1976/77), koji je predsjedavao i državnim udruženjem studenata medicine i stomatologije (USMIS), Zagreb, brigadir u Hrvatskoj vojsci, ravnatelj Instituta zrakoplovne medicine; Nikola Ivaniš (1977/78), koji je kasnije bio i studentom prodekanom, danas vrlo zvučno ime riječke regije, internist, gradski vijećnik, a već drugi mandat saborski zastupnik; Borivoj Sokolić (1978/79), liječnik u Sloveniji; Radovan Galešev (1979/80), obiteljski liječnik u Pitomači. Tih godina i dalje se organiziraju državne godišnje sportske igre studenata, a studenti sa svojim radovima pod mentorstvom naših eminentnih profesora Vlahovića, Rukavine, Cerkovnikova, Urbana i drugih sudjeluju na državnim studentskim kongresima. Tadašnji sveučilišni nogomet dobro je upamtio ekipu Medicinskog fakulteta iza koje su ostali brojni pehari.

Prije nego napustimo sedamdesete osvrnimo se malo na najvažniji među brojnim studentskim projektima. Naime, 09.12.1971. tiskan je nulti broj famoznog studentskog glasila duhovito nazvanog Speculum. Svoj je naziv alegorijske intonacije u narednim godinama, sve do dana današnjeg, Speculum revno opravdavao dubokim uvlačenjem na sva ona zametena mjesta ispod našeg tepiha u koja se, kao, nije smjelo, odnosno nije imalo hrabrosti dirati. Začetak tiskanja ide takozvanim posuđivanjem starog šapirografa iz dekanata, od strane prvog urednika, Krunoslava Margića, danas vrhunskog rekonstruktivno-plastičnog kirurga u Sloveniji, te već pomenutog Ružičića. Šapirograf je stroj za ručno umnožavanje tekstova iz otipkanih matrica, a posuđivanje šapirografa iz ove priče je zapravo eufemizam jedne druge glagolske imenice kojom se je ta naprava, koja je češće štekala nego li radila, spasila od propadanja.